Samo pjesma: Dezerteri, Tadeusz Różewicz

1

ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova

spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena

Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka

tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav

ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drveta
ili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta

“jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”

2

pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera

mólimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mólimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mólimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
“Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
“Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci

Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči

neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas

apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje

oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude

jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme

pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata

a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta.

Prevela Đurđica Čilić (objavljeno na Ajfelov most na stranici Miljenka Jergovića)

Vukovar!

“Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja, negoli prijatelja? Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. 

Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite. Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. 

𝘼 𝙢𝙤ž𝙚 𝙨𝙚 𝙙𝙤𝙜𝙤𝙙𝙞𝙩𝙞 𝙙𝙖 𝙢𝙧𝙖𝙠 𝙯𝙖𝙙𝙖𝙫𝙞 𝙨𝙫𝙖𝙠𝙪 𝙧𝙪ž𝙣𝙪 𝙢𝙞𝙨𝙖𝙤. 𝘼𝙡𝙞 𝙩𝙤 𝙨𝙚 𝙢𝙤ž𝙚 𝙙𝙤𝙜𝙤𝙙𝙞𝙩𝙞 𝙩𝙚𝙠 𝙖𝙠𝙤 𝙟𝙚 𝙪 𝙨𝙫𝙞𝙟𝙚𝙩𝙪 𝙤𝙨𝙩𝙖𝙡𝙤 𝙢𝙖𝙠𝙖𝙧 𝙢𝙖𝙡𝙤 𝙡𝙟𝙪𝙗𝙖𝙫𝙞. 𝙕𝙖𝙩𝙤, 𝙖𝙠𝙤 𝙟𝙚 𝙪 𝙫𝙖𝙢𝙖 𝙞𝙢𝙖, 𝙣𝙚 š𝙩𝙚𝙙𝙞𝙩𝙚 𝙟𝙚. 𝙋𝙤𝙙𝙞𝙟𝙚𝙡𝙞𝙩𝙚, 𝙙𝙖𝙟𝙩𝙚 𝙙𝙟𝙚𝙡𝙞ć 𝙨𝙫𝙤𝙟𝙚 𝙡𝙟𝙪𝙗𝙖𝙫𝙞 𝙥𝙧𝙫𝙤𝙢𝙚 𝙙𝙤 𝙨𝙚𝙗𝙚 𝙞 𝙗𝙞𝙩 ć𝙚 𝙢𝙖𝙣𝙟𝙚 𝙣𝙚𝙥𝙧𝙞𝙟𝙖𝙩𝙚𝙡𝙟𝙖. 𝙕𝙖 𝙥𝙤č𝙚𝙩𝙖𝙠, 𝙙𝙤𝙫𝙤𝙡𝙟𝙣𝙤 𝙟𝙚 𝙞 𝙩𝙤.”

(Siniša Glavašević “Priča o neprijateljima”)

MOJ CAMINO: Od Porta do Santiago de Compostele, Esposende – Viana do Castelo (VI. dio)

Čim izađem iz hostela, shvatim da je tijekom noći padala kiša. Nešto sam čula kako sipi, ali sam mislila da je riječ o vodi iz kupaonice. Vani je sve mokro, kišica i dalje lagano pada, nebo je oblačno. Meni je jedino važno da vidim oznake za Camino. Kad ih ugledam, odmah mi je lakše.

Čim se pojavi prvi kafić, stajem na doručak. Pojedem kroasan, a cappuccino, koji je zapravo mlijeko s kavom u ogromnoj čaši, popijem tek nekoliko gutljaja. Zaključak u Portugalu: i cappuccino i kava s mlijekom ovdje su praktički ista narudžba.

Nastavljam hodati. Nakratko izlazim uz ocean, ali ubrzo skrećem u unutrašnjost i danas ga više neću vidjeti. Na stazi je dosta ljudi. Pojave se pa nestanu, svatko hoda svojim tempom.

Ponovno stajem u kafiću. Ovaj cappuccino već okusom pomalo podsjeća na pravi. Oko mene pelegrinosi, uglavnom Portugalci. Svi svakoga pitaju odakle je? To je kao ona priča o vremenu u svakodnevnom životu, tema koja uvijek prolazi.

Kažem da sam iz Hrvatske i ukratko pričam o svojoj lijepoj zemlji. Jedan Portugalac klima glavom i sve prevodi svojim prijateljicama. Odlazim i zaboravljam na njih dok se ponovno ne sretnemo pokraj javnog WC-a.

On me ugleda i veselo pozdravi:

“Hello Greece!”

Odgovaram: “No Greece. Croatia.”

I nastavim dalje.

Hodam i hodam te revno skupljam pečate. Uđem gotovo u svaku crkvu na putu. Naravno, tamo često ima pečata, ali mene više privlači potreba da sjednem, zastanem, razmislim o smislu svega i pomolim se. Tek nakon toga, priznajem, uzmem i pečat. Ja ih ne biram.

No danas upoznajem Nijemca u ranim dvadesetima. Potpuno je organiziran. Nije isplanirao samo Camino, nego i sljedećih šest mjeseci tijekom kojih neće raditi. Pitam: i što ćeš nakon šest mjeseci?, odgovara mi: “Vratiti ću se.” Pitam: “Gdje?”. Odgovora mi: “Na posao, trebaju me, pa će me čekati.” Pomislim: GEN Z. Kod njega je čak i odabir pečata poseban ritual. Uzme ih, prouči i ako mu se sviđa dizajn, tek tada dopušta da mu ga udare u putovnicu.

Kako bi rekla moja mama: “Nismo svi isti i dobro je da nismo.”

On je potpuno siguran da se neće izgubiti. Ja, s druge strane, ne. Uz oznake povremeno uključim Google Maps kako bih provjerila krećem li se prema gradu koji mi je cilj toga dana. Žute strelice pokazuju smjer prema Santiagu.

Maps mi služi za orijentaciju, ne kao putokaz za Camino. Camino ima svoj trag i svoju logiku, često daleko od onoga što pokazuje karta.

A Camino, pogotovo kada hodaš sam, zahtijeva potpunu prisutnost. Postoji samo ovdje i sada. Ništa drugo. I upravo mi to odgovara, premda ni to nije uvijek lako.

Nije lako ni hodati s ruksakom na leđima. Ali to je stvar kondicije i volje, a volja je opet stvar truda i neodustajanja. Glava je najbitnija.

Dok hodam, pogledam svoje ruke. Već su sasvim pocrnjele od sunca. Bijeli trag od sata jasan je dokaz. Lice također tamni unatoč faktoru 50 kojim se redovito mažem. I odmah mi u glavi zasvira stih:

“Kako ću joj reći da varin?…”

Izgledam kao da sam se upravo vratila s bauštele.

Današnja ruta bila je više brdovita i šumovita nego ravna, ali prekrasna i puna doživljaja. Većinom lijepih.

Hodala sam lokalnim cestama kroz sela i gradiće, pa šumom uz potočić, potom kroz šumarake, opet lokalnim cestama, preko prometnog mosta i natrag. I cijelim putem bilo je baš onako kako kaže pjesma:

“A vitar puše…”

Sve do ulaska u Vianu do Castelo.

Jedan od većih izazova dana bio je: pokrenuti se nakon ručka. Kišu je zamijenilo sunce, ispred mene su bile uzbrdice, rame me boljelo, sama sebi sam mirisala na višednevno hodanje i bila sam u fazi “ne da mi se”.

Ali na Caminu nema “ne da mi se”.

Ima “smrdim si”.

Ima “boli me”.

Ima “umorna sam”.

Ali ima i “samo naprijed”.

Tada se sjetim koncerta koji me čeka, putovanja koja dolaze, svega onoga zbog čega volim biti na putu. Pjevušim u sebi:

“Kako ću joj reći da varin?…”

I nastavim dalje.

Jer vrijedi.

Jer me čini sretnom.

Lokalno stanovništvo redovito pozdravljam s “Bom dia”, a oni gotovo uvijek uzvrate:

“Buen Camino!”

Njih ne košta ništa.

Mene usreći.

Meni dovoljno.

Radio roman: Stoji ti put, Julijana Matanović

Radio roman: Stoji ti put, Julijana Matanović

HRT RADIO ROMAN

Redateljica: Stephanie Jamnicki

Za radio adaptirala: Ivana Gudelj

Glume: Nerma Kreso Kavain, Hrvojka Begović, Tea Šimić, Frano Mašković, Ivana Gulin, Ana Maras Harmander, Marija Kolb Mladenović, Marko Cindrić, Ivan Grlić, Dunja Sepčić, Ivan Jurković, Asja Jovanović, Tena Nemet Brankov

U središtu romana Stoji ti put Julijane Matanović nalaze se tri žene – Rita, Agata i Delfa – povezane krvlju, ali još snažnije naslijeđem nesretnih sudbina. Njihove živote obilježavaju pogrešni izbori muškaraca i društvene okolnosti koje ženama ne ostavljaju pravo glasa. One su potisnute, zanemarene i prepuštene na milost obiteljima svojih muževa, u svijetu u kojem je ženska patnja prihvaćena kao nešto normalno i neupitno. Njihove osobne tragedije nisu tek pojedinačne nesreće, već dio šireg društvenog obrasca koji žene pretvara u žrtve tradicije, šutnje i poslušnosti.

Posebno se izdvaja priča o ljubavi Delfe i Nikole — iskrenoj i dubokoj, ali unaprijed osuđenoj na propast. Njihova povezanost, dodatno učvršćena rođenjem kćeri, suprotstavlja se Nikolinoj slabosti i nesposobnosti da se odupre pritisku vlastite obitelji. Upravo ta njegova nemoć postaje ključni uzrok raspada njihove zajednice. Kći naposljetku odlazi živjeti k teti Delfi, ženi čije ime nosi, a koja se i sama suočava s bolnim napuštanjem i osjećajem apsolutne životne praznine nakon što je muž ostavlja zbog njezine neplodnosti. Upravo ta bol pretvorit će je u beskrupoloznu u ostvarivanju svoje želje za majčinstvom.

Spas se traži u praznovjerju, u talogu kave i tihom prihvaćanju sudbine i rečenice koje će obilježiti njihove živote “Stoji ti put”.

Roman ne ostavlja ravnodušnim: dira ondje gdje smo najosjetljiviji i potiče nas na preispitivanje vlastitih stavova o prošlosti, obitelji i položaju žene. Stoji ti put nije samo potresna priča o trima ženama, već snažna opomena i poziv na suosjećanje, razumijevanje i promjenu pogleda na svijet koji je prečesto bio nepravedan prema onima koje su u njemu morale – šutjeti.

Literatura…

Literatura mi je jako važna, kako kaže Flaubert, jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju. Ona je i teritorij slobode, a za slobodu se moramo boriti i ne dozvoliti da nas ni na koji način život uhapsi.

Damir Karakaš 

Planinarski dnevnik: Vrtača, Karavanke, Slovenija

Put prema Vrtači, jednom od najljepših vrhova Karavanki, započinjemo na parkiralištu na Ljubelju, neposredno prije ulaza u tunel koji vodi prema Austriji. S parkinga krećemo prema Domu na Zelenici, prelazeći preko puta koje je nekoć bio skijaške staza danas ugašenog skijaškog centra Zelenica.

Staza je široka, ali i vrlo strma. Sunce nemilosrdno prži, a svaki korak postaje sve teži. U jednom trenutku ozbiljno razmišljam kako ću, kad stignem do doma, jednostavno ostati tamo, odmoriti se i pričekati ostatak ekipe da se vrati s vrha.

No, nakon kraće pauze i okrjepe kod doma, ipak nastavljam dalje. Korak po korak, visina se povećava, a krajolik postaje sve impresivniji. Završni uspon prema vrhu zahtjevan je i ne prašta pogreške. Koncentracija je na najvišoj razini – svaki korak treba biti siguran i promišljen.

Dolazak na vrh nagrada je za sav trud. Pogledi koji se otvaraju spadaju u kategoriju nezaboravnih, onih koje nijedna fotografija ne može vjerno prenijeti. Po prvi put s visine od 2181 metar promatram jezero Bled i njegov otočić. Desecima sam puta s Bledskog jezera gledao prema vrhovima Karavanki, ne sluteći da ću jednog dana stajati na jednom od njihovih najznačajnijih vrhova. Najviši je, doduše, Stol (2.236 m), ali i Vrtača s razlogom zauzima posebno mjesto među planinarima.

Na vrhu radimo zasluženu pauzu. Krijepim se, uživam u pogledima i upijam trenutak. No, vrijeme je za povratak.

Spust je možda čak i zahtjevniji od uspona. Potrebna je još veća koncentracija jer se ni ovdje pogreške ne opraštaju. Dodatni izazov predstavljaju moji planinarski štapovi koji su očito otkazali punu poslušnost – vrijeme je za nove.

Kod Doma na Zelenici ponovno zastajemo. Okrjepljujem se uz štrukle i izotonični napitak te skupljam snagu za posljednji dio puta do parkirališta. Odatle slijedi povratak kući, umoran, ali ispunjen.

Osim predivnih vidikovaca, kući nosim i jedan privremeni suvenir – pošteni muskulfiber u kvadricepsima. No, kažu da je to zdrava bol.

Kazalište: Acid/Kiselina, ZKM

Više od godinu dana nakon premijere vratila sam se predstavi Acid/Kiselina, znatiželjna vidjeti kako će djelovati na mene nakon vremenskog odmaka. Iznenađenja nije bilo. Predstava me dotaknula na istome mjestu, jednako snažno kao i pri prvom gledanju. Možda čak i snažnije jer je vrijeme samo potvrdilo koliko precizno govori o mehanizmima moći, prešućivanja i postupnog prihvaćanja neprihvatljivog.

Zagrebačko kazalište mladih praizvelo je dramu autorice Tene Štivičić, u režiji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa, nastalu u koprodukciji s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa.

U središtu radnje nalazi se Gabrijel, proslavljeni koreograf svjetskoga glasa koji priprema svečanu plesnu predstavu povodom tridesete godišnjice svoje karijere. Istodobno nastaje i dokumentarni film koji bi trebao zaokružiti priču o njegovim umjetničkim uspjesima. Oko njega okupljena je „plesna kompanija“: supruga Sonja, nekadašnja plesačica, Adrian kao PR stručnjak te tim asistenata i plesača koji sudjeluju u realizaciji velikog projekta.

No iza uglađene fasade uspjeha i glamura postupno se otvara pukotina kroz koju izlaze na vidjelo mračne metode rada, manipulacija i okrutnost slavnog umjetnika prema ljudima koji ga okružuju. Predstava se pritom ne zadovoljava jednostavnom podjelom na krivce i žrtve. Ona postavlja neugodna, ali važna pitanja: gdje završava disciplina, a počinje zlostavljanje? U kojem trenutku autoritet prerasta u zlouporabu moći? I koliko je tanka granica između osobnog osjećaja za etičnost i javne percepcije moralne istine?

Iako je radnja smještena u umjetnički kolektiv, mehanizmi koji se prikazuju na sceni lako su prepoznatljivi u gotovo svakom sustavu. Upravo je u tome najveća snaga ove predstave. Kada se jednom prijeđe granica i nitko ne reagira, svako sljedeće njezino pomicanje postaje sve lakše. Ono što je jučer bilo nezamislivo danas postaje uobičajeno, a žrtve se postupno prilagođavaju okolnostima koje nikada ne bi smjele postati normalne.

Možda mi je predstava posebno zanimljiva upravo zbog mogućnosti da se čita iz različitih perspektiva. Nije riječ samo o priči o jednom umjetničkom kolektivu niti o jednom narcisoidnom vođi. Kako kaže narodna izreka, „ne laje kuja zbog sela…“. Iza konkretne priče krije se mnogo šira refleksija o društvu, organizacijama, odnosima moći i našoj spremnosti da prešutimo ono što vidimo.

Ansambl je maestralan, u prepoznatljivom, promišljenom i izvedbeno besprijekornom ZKM-ovu stilu. Frano Mašković briljira kao hladni, usmjereni i samouvjereni Gabrijel, Nataša Dangubić također je ingeniozna i Sonji daje potrebnu toplinu, ljudskost i unutarnju snagu. Izvrsno ih prate Ema Bates, Filip Nola, Adrian Pezdirc, Nikolina Prkačin, Mateo Videk, Luna Lilek, Dorotea Domović i Gabrijela Kambić Kovačić, stvarajući ansamblsku igru u kojoj nema slabih mjesta.

Nakon izlaska iz dvorane ostaje nelagoda. Ostaje pitanje koliko smo spremni tolerirati moć i koliko dugo pristajemo na njezine zlouporabe prije nego što reagiramo. A najviše od svega ostaje pitanje gdje je granica i tko je, kada je ona jednom prijeđena, spreman povući crtu.

Predstava traje 95 minuta, ali pitanja koja otvara ostaju mnogo dulje.

Dnevnik jedne ljubiteljice knjiga u 2026. godini (VII. dio)

1. Richard Flanagan: Sedmo pitanje, prijevod: Dinko Telećan, izdavač: Vuković& Runjić

2. Lisa Ridzen: Kad ždralovi polete na jug, prijevod: Edin Badić, izdavač: Sonatina

3. Elsa Morante: Aracoeli, prijevod: Alja Gudžević, izdavač: Petrine knjige

4. Etaf Rum: Žena nije muškarac, prijevod: Lidija Toman, izdavač: Petrine knjige

5. Ivana Šojat: Sanjao sam snijeg, izdavač: Ljevak

6. Francesca Giannone: Poštarica, prijevod: Morana Mazor, izdavač: HENA COM

7. Iva Bezinović Haydon: Takav neki dan, izdavač: Mozaik knjiga

8. Tomica Šćavina: Brod za lajku, radio roman (HRT), dramatizacija: Dubravko Torjanec, redatelj: Dean Šorak

9. Tamta Melashvili: Kos kos kupina, prijevod: Laura Šakaja, izdavač: HENA COM

10. Damir Karakaš: Sunčanik, izdavač: Oceanmore

11. Ivica Ivanišević: Nešto na žlicu, izdavač: VBZ

12. Bernhard Schlink: Kasni život, prijevod: Branka Grubić, izdavač: Petrine knjige

13. Donna Leon, More nevolja, prijevod: Nenad Patrun, izdavač: Izvor

14. Tomislav Birtić: Lijek za dušu, izdavač: Rafinerija ideja

15. Stefan Zweig: Pismo nepoznate žene; Manija, prijevod: Branka Grubić, izdavač: Petrine knjige

16. Ayobami Adebays: Ostani uz mene, prijevod: Lidija Toman, izdavač: Petrine knjige

17. Maggie O`Farrell: Hamnet, prijevod: Damir Biličić, Ira Wacha-Biličić, izdavač: Profil

18. Robert Međurečan: Tako neka bude (radio roman), redatelj: Petar Vujačić, za radio adaptirala: Ivana Gudelj, HRT RADIO ROMAN

19. Semezdin Mehmedinović: Mali roman o tišini, izdavač: VBZ

20. Katja Grcić: Ljubavi, pripremi se, izdavač: Oceanmore

21. Georgi Gospodinov: Sva naša tijela, prijevod: Ksenija Banović, izdavač: Fraktura

22. Slavenka Drakulić: Optužena, (radio roman), dramatizacija: Ivan Vulić, redateljica: Jasna Mesarić, HRT RADIO ROMAN

23. Petra Dvorakova: Vrane, prijevod: Sanja Miličević Armada, izdavač: HENA COM

24. Velibor Čolić: Rat i kiše, za francuskog preveo sam autor, izdavač: VBZ

25. Nives Opačić: Skokovito po Hrvatskoj, izdavač: Matica Hrvatska

26. Coco Mellors: Sestre Blue, prijevod: Andra Marić, izdavač: Stilus

27. Gertraud Klemm: Majka na papiru, prijevod: Stjepanka Pranjković, izdavač: HENA COM

28. Mario Fortunato: Prvo nebo, prijevod: Jelena Butković, izdavač: Algoritam

29. Donatella di Pietrantonio: Krhka dob, prijevod: Hana Klak Ustolin, izdavač: Stilus

30. Filip Rutić: O neuspjehu i nebitnome, (radio roman), dramatizacija: Filp Rutić, redatelj: Goran Ribarić, HRT RADIO roman

31. Martin Amis: Zona interesa, Prijevod: Andy Jelčić, izdavač: HENA COM

32. Julijana Matanović: Stoji ti put, (radio roman), dramatizacija: Ivana Gudelj, redateljica: Stephanie Jamnicki, HRT RADIO ROMAN

33. Skupina autora: Tolerancija na putovanjima: 38 poučaka o toleranciji, urednica: Petra Somek, izdavač: Merdijani

34. Paul Lynch: Prorokova pjesma, prijevod: Dean Trdak, izdavač: Ljevak

35. Maria Climent: Imali smo obiteljsku himnu, prijevod: Nikola Vuletić, izdavač: HENA COM

36. Đorđe Matić: Niotkuda s ljubavlju, (radio roman), dramatizacija: Ivana Gudelj, redateljica: Silva Čapin, HRT RADIO ROMAN

37. Elvis Bošnjak: Gluha nota, izdavač: OCEANMORE

38. Helga Flatland: Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš., prijevod: Mišo Grundler, izdavač: Ljevak

39. Nada Gašić: Kutijica od školjki, izdavač: Sandorf

40. Sandro Slavinić: Na tezgi godsišnjih doba, vlastita naklada

41. Enes Kišević: Majčine riječi: zbirka pjesama za djecu, izdavač: HENA COM

42. Ana Schnabl: Remek-djelo, prijevod: Jana Pogačnik, izdavač: Neolit

43. Đurđica Čilić: Vidimo se na papiru, izdavač: VBZ

44. Alena Mornštajnova: Šuma u kući, prijevod: Sanja Armada Milićević, izdavač: HENA COM

45. Đurđica Čilić: Drugog kraja svijeta neće biti, Antologija poljske poezije 20. i 21. stoljeća, izdavač: VBZ

46. Alessandro Piperno: Duh obitelji, prijevod: Ita Kovač, izdavač: Oceanmore

47. Espi Tomičić: Your love is king, nakladnik: Audio Store Transonica j.d.o.o., zvučne knjige, (56 min), čita: Espi Tomičić, režija: Mislav Brečić

48. Barbi Marković: Mini horor, prijevod: Vanda Kušpilić, izdavač: V.B.Z.

49. Semezdin Mehmedinović: Kuća za pisanje, izdavač: V.B.Z.

50. Makenzy Orcel: Besmrtnice, prijevod: Tara Ćuća, Karla Mikačić, Helena Radman, Nikoleta Rodić, Ana Zirojević, izdavač: Leykam International

51. Lorenzo Marone: Možda još sutra ostanem, prijevod: Morana Mazor, izdavač: HENA COM

52. Zsuzsa Bank: Vedri dani, prijevod: Latica Bilopavlović Vuković, izdavač: Fraktura

53. Rita Bullwinkel: U glavu, prijevod: Tomislav Žilić, izdavač: Petrine knjige

54. Dahlia de la Cerdus: Kučke iz rezervoara, prijevod: Tanja Tarbuk, izdavač: Petrine knjige

55. Andrej Nikolaidis: Sarajevo Safari, izdavač: HENA COM

56. Nada Gašić: Mirna ulica, drvored, izdavač: Algoritam

57. Ana Brnardić: Jezero, izdavač: Oceanmore

58. Nathacha Appanah: Obratnica nasilja, prijevod: Sanja Šoštarić, izdavač: Disput

59. Alena Mortnštajnova: Tihe godine, prijevod: Sanja Milićevoć Armada, HENA COM

60. Zagor (strip), Okršaj u Los Angelesu, Autor lika: Guido Nolitta, tekst: Boselli, crtež: Della Monica, prijevod i redaktura: Ana Gašpar, izdavač: Ludens d.o.o.

61. Zagor (strip), Otok gubavaca, Autor lika: Guido Nolitta, tekst: Boselli, crtež: Ferri, prijevod i redaktura: Ana Gašpar, izdavač: Ludens d.o.o.

62. Zagor (strip), Razbojnici, Autor lika: Guido Nolitta, tekst: Boselli, crtež: Della Monica, prijevod i redaktura: Ana Gašpar, izdavač: Ludens d.o.o.

63. Nancy Huston: Francia, prijevod: Željka Somun, izdavač: Oceanmore

64. Tatiana Tibuleac: Ljeto kad je mama imala zelene oči, prijevod: Ivana Olujić, izdavač: V.B.Z.

65. Ante Tomić: Kraljević Marko oslobađa Imotski, izdavač: HENA COM

66. Danielle Mencarelli: Sve traži spas, prijevod: Ita Kovač, izdavač: Ljevak

67. Georgi Gospodinov: Vrtlar i smrt, prijevod: Ksenija Banović, izdavač: Fraktura

68. Slavenka Drakulić: Zašto nisam naučila kuhati, izdavač: Fraktura

69. Vjekoslava Huljić: La Petite Marie, izdavač: HENA COM

MOJ CAMINO: Od Porta do Santiago de Compostele, Vila do Conde – Esposende (V.dio)

Budim se uz poznate zvukove šuškavih vrećica, neslužbenu budilicu svakog hostela. Noge su gotovo kao nove, ali prije nego navučem čarape, tabane pažljivo mažem vazelinom. Doručkujem na brzinu, popijem kavu i krećem na Camino.

Izazov sa signalizacijom puta prisutan je samo na početku. Kasnije tijekom dana oznake su jasne i pouzdane. Ruta me najprije vodi uz ocean. Vitar i dalje puše, kako kaže pjesma. Danas mi se hodanje čini lakšim, a i dionica je osam kilometara kraća od jučerašnje, što nije zanemarivo. Revno skupljam pečate. Gotovo da mi je to postala posebna zabava.

Baš dok o tome razmišljam, oko devet sati ulazim u crkvu u Póvoi de Varzim. Unutra ugledam izložen lijes i čujem plač. Drugih ljudi nema. U trenutku se okrenem i izađem van. U sebi poželim utjehu ljudima koji su ostali unutra, onu istu utjehu koju i sama ponekad tražim. Istina, prije ulaska primijetila sam parkirana mrtvačka kola ispred crkve, ali sam naivno pomislila kako im je to možda uobičajeno parkiralište. Krivo sam procijenila.

Nastavljam dalje uz ocean i pokoju žutu strelicu. U turističkom uredu dobivam prvi pečat dana. Ondje susrećem skupinu starijih Amerikanki. Besprijekorno su uređene, a njihovi ruksaci više nalikuju modnom dodatku nego planinarskoj opremi. Sretne su i srdačne na onaj tipično američki način, ne prema meni nego prema djelatnicima ureda. Kasnije ću ih više puta susretati na stazi i prestizati, baš kao što će mene prestizati mlađi hodočasnici. Svatko od nas ima svoj tempo, svoj razlog hodanja, svoj ruksak i svoju razinu higijene. I to je zapravo ljepota Camina.

Dalje me put vodi do trgovine. Kupujem jedine banane koje imaju, zelene, i sok od jabuke. Na blagajni zatičem blagajnicu i stariju gospođu koje očito dobro poznaju jedna drugu. Razgovaraju bez žurbe, kao da ne postojim. Ne razumijem ni riječ, ali jasno mi je da pričaju dugo i opušteno. Stojim s ruksakom na leđima koji me pritišće toliko da se osjećam poput sudionika medijske vježbe koju sam nedavno neslavno odradila, potpuno ukočena na mjestu. Strpljivo čekam i napokon dolazim na red. S bananom i sokom odlazim na obližnju klupu. “A vitar puše. Nek samo puše.”

Ocean me i danas fascinira. Spoj mora i vjetra nešto je što fotografija jednostavno ne može prenijeti.

Uskoro hodam drvenom stazom, s jedne strane prostire se golf teren na kojem šetaju mirisni muškarci u bijelom, a s druge staklenici puni povrća. Između njih prolazimo mi, hodočasnici.

Mlađi me redovito prestižu, a ako zastanem fotografirati, ubrzo nestanu iz vidokruga. Ostajem sama. To mi ne smeta, baš suprotno. Uživam u tome. Cilj mi je biti prisutna u trenutku, ne razmišljati ni o čemu. Samo hodati.

I tako hodam, a onda se usred ničega pojavljuje odmorište za hodočasnike i još jedna prilika za pečat. Takve se prilike ne propuštaju. Popijem svježi sok od naranče, odmorim i krećem dalje.

Slijedi dio puta lokalnim cestama, izvrsno označen prema Apúliji. Ondje ulazim u crkvu svetog Mihovila. Očarava me arhitektura, a unutrašnjost još i više. Posebno me obraduje slika svetog Carla Acutisa. Pomolim se i nastavljam dalje prateći žute strelice. Nigdje nema nikoga. Divim se urednim kućama, a zatim izlazim iz mjesta i ulazim u šumu.

Pokraj jednog lijepo uređenog stajališta za hodočasnike ponovno zastajem zbog pečata. Ondje susrećem mladića iz Irske. Kratko razgovaramo, poželimo jedno drugome „Buen Camino“ i on nastavlja dalje. Ja ostajem još nekoliko minuta, naravno zbog pečatiranja.

Prema Fãu hodam ponovno uronjena u mir i sadašnji trenutak. U mjestu svraćam u ljekarnu. Samo jednu stvar nisam ponijela od kuće, a baš mi je potrebna. Nepotpuna higijena u zajedničkim kupaonicama prije ili kasnije dođe na naplatu. Ali, ne dao Bog većeg zla.

Nakon toga odlazim do crkve pa do restorana na okrjepu. Kad se najedem, krećem prema hostelu. Hostel se pokazuje kao mali hotel s dvije zvjezdice, a dodatno me razvesele kada me prebace u jednokrevetnu sobu sa zajedničkom kupaonicom. Dobivam šifru, ključ i oznaku sobe B. Ubrzo shvaćam da mi je potreban samo brojčani kod. Ključ ne otključava ništa jer nijedna vrata nemaju ključanicu.

Ali kada ulazim u sobu i na krevetu ugledam bijeli ručnik te tuš kojim mogu upravljati bez da mi voda poput slapa pada ravno na glavu, osjećam iskrenu sreću. Onu veliku sreću zbog malih stvari koje inače ni ne primjećujem.

Perem dvije majice, čarape i gaćice pa ih razmještam po stolu i stolicama na balkonu. Svako malo izlazim provjeriti jesu li se osušile i preokrenuti ih na drugu stranu. U tom trenutku pomislim na mamu, tako ona prevrće rublje na žici za sušenje, ja za to u redevnom životu nemam vremena, a ni živaca. Zato i nedjeljom peglam.

Šteta bi bila izgubiti zahvalnost za male stvari. Jer najgore je kada ih počnemo uzimati zdravo za gotovo. Možda je još gore kada počnemo uzimati zdravo za gotovo ljude. Ne podrazumijevam ljude, niti dopuštam da me se podrazumijeva.